Zaklada braće Nikole i Miha Mihanovića

Ploča 12, 20231 Doli

tel/fax: 020/753-545

mob: 098/936-60-63

e-mail: info@zaklada-mihanovic.hr


Početna stranica
Povijest zaklade
O zakladnicima
Zakladno područje
Rodoslovlje
Uprava zaklade
Statut zaklade
Dokumenti
Foto galerija



POVIJEST UTEMELJENJA ZAKLADE



Ovom se zakladom (zadužbinom) braća Nikola i Miho Mihanović htjedoše na trajnu uspomenu odužiti selu u kojem su na svijet došli i iz kojeg su u svijet pošli – da bi postali ono što su postali. Kroz ovu zakladu će im i živjeti svježa uspomena kad ih tuđi svijet davno zaboravi.

Zakladi je udario temelj Miho Mihanović 1927. kad je osnovao «Zakladu Miha Mihanovića za poboljšanje zdravlja seljana Doli, Smokvine i ostalih sela općine Stonske sa naročitim obzirom na djecu pučkih škola» s glavnicom od ondašnjih milijun dinara, u obveznicama Investicionog zajma Kraljevine SHS. Zakladno pismo je bilo sastavljeno 27. veljače 1927., kada je i primljeno od Općinskog vijeća u Stonu zaključkom broj 299 i odobreno od bivšeg Velikog Župana dubrovačke oblasti dana 3. lipnja 1927. pod br. 7685/27.

Godine 1926. teško oboli Nikola i u dogovoru s bratom Mihom odredi da se ulog u Zagrebačkoj banci dodijeli u fond zadužbine. Pred smrt Nikola dade u dužnost svome zetu Dr. Albertu Belaustigue, Argentincu iz B.Airesa, da uz savjet i sudjelovanje brata Miha osnuje zadužbinu. Iz ostavštine Nikole Mihanovića kupilo se obveznica Blairovih zajma u vrijednosti od 70.000 $, te sa još jednom novčanom svotom od 148.734 dinara, stvari se fond od 4 mil.din.

Godine 1931. Nikolinu želju ostvario je brat Miho koji je osnovao u B. Airesu «Zadužbinu Nikole Mihanovića pok. Petra za unaprjeđivanje sela župe Doli i sela Smokvine u župi Lisac». Statut je bio ovjeren od strane tadašnjeg konzularnog odjeljenja jugoslavenskog predstavništva, 4.svibnja 1931. pod rednim brojem 1596, a naknadno odobren od Kraljevske banske uprave na Cetinju ( Zetska banovina) 8. lipnja 1931. pod rednim brojem 14591. Statut je i prihvaćen od općinskog vijeća u Stonu 18. lipnja 1931. a registriran pod rednim brojem 1770/31.

Na taj način postojale su dvije zaklade ( zadužbine) namijenjene za istu svrhu i za ista sela, pa da bi se smanjili troškovi i olakšao njihov rad, Miho, uz pomoć svog sestrića, suca u Cavtatu, Marina Lucijanovića, izvršio spajanje zaklada u jednu sa nazivom: «Zadužbina braće Nikole i Miha Mihanovića pok. Petra za unaprjeđenje župe Doli i sela Smokvine i za poboljšanje higijene u općini stonskoj», čiji je Statut donesen i potpisan 13. rujna 1932. u Parizu a ovjeren 13. rujna 1932. na istom mjestu od strane Kancelarije kraljevskog poslanstva. Statut i osnovni akt odobren od je od strane Kraljevske banske uprave Zetske banovine pod brojem 6383 od 23.ožujka 1933. u Cetinju.

Zadužbini je sijelo u Dolima i s njome upravljaju, pod nadzorom Miha Mihanovića kroz njegovog opunomoćenika, suca Lucijanovića, domaći ljudi. Uprava Zadužbine, po Statutu, trebala se sastojati od: župnika u Dolima kao predsjednika, učitelja Osnovne škole u Dolima, Iva Milića trgovca iz Dola , a kasnije umjesto njega od glavara iz sela Doli, zatim od glavara sela Đonta Doli i glavara sela Zaton Doli. No, kasnije, iz nepoznatih razloga, Uprava i njezini opunomoćenik nisu se držali ovakvog sastava.

Statutom je određeno da rodbini Mihanović pripada pripomoć u iznosu od 42/280 dijelova od kamata glavnice, dok se preostali prihod ima potrošiti u socijalno-zdravstvene i kulturno-karitativne svrhe. Dakle, svrha utemeljenja Zadužbine je utvrđena u četiri odvojena odlomka: za zdravstveni napredak pučanstva, kulturno-prosvjetni, gospodarski i karitativni.

Za zdravstveni napredak utvrđene su obveze: izgradnja vodovoda ili gustijerni za opskrbu pitkom vodom, uzdržavanje liječnika koji će besplatno liječiti puk, te pri tom posjećivati škole zbog pregledavanja djece, da se na tečajeve kućanstva i materinstva upućuju majke i djevojke, i da im se pri udaji pruži odgovarajuća pomoć, snošenje bolničkih troškova bolesnika i lijekova.
Na polju prosvjete utvrđene su obveze: pomaganje osnovne i druge pouke na razne načine, održavanje školskih zgrada i nabavka besplatnog pribora i opreme za škole, nagrađivanje valjanje i marljive djece , odgajati siromašnu i darovitu djecu u ranim strukama i zanatima, darovitu djecu školovati i stipendirati, financirati osnivanje raznih kulturnih i prosvjetnih udruga, nabavka besplatnih udžbenika i pribora i sl.
Za unapređenje gospodarstva obveze su: gradnja seoskih cesta, organiziranje tečajeva iz maslinarstva, voćarstva, pčelarstva i dr., osnivanje štedno-kreditne zadruge, te drugih zadruga ( ribarska, vinarska, uljarska, pčelarska, buhačko-pelinska i sl.), zatim žurnog otvaranja poštanskog ureda i povezivanje telefonskom mrežom sa Stonom i Dubrovnikom, a nakon toga izgradnja prostorija za liječnika, zadrugu, ambulantu, čitaonicu i sl.
Za karitativne svrhe obveze su: svake godine razdijeliti svotu od 40.000 dinara najsiromašnijim obiteljima, s naročitom prednošću za udovice sa djecom i stariji ljudi koji nemaju mlađih ukućana, pružati pomoć za slučaj smrti člana obitelji, osobito hranitelja, davanje najsiromašnijim obiteljima kredite uz kamate od 4% preko Pučke štedionice u Stonu itd.

Glavnica Zadužbine nalazi se kod Prve hrvatske štedionice u Zagrebu, a dijelom kod Dubrovačke trgovačke banke, a koja se nije smjela koristiti, već samo godišnji prihod od kamata koji je u početku iznosio godišnje ondašnjih 350.000 dinara, a kasnije 250.000 dinara zbog pada dolara i nacionalizacije Blairovih obveznica.

Do 1939., Zadužbina je uradila sljedeće:

- 1. ožujka 1932. nadograđena je školska zgrada u Dolima koju je ranije podigao Nikola Mihanović (otvorena 1. listopada 1908., a prije toga od 1907. održavala se nastava u privatnoj kući) te je omogućena nastava u dvije učionice kao šestogodišnja škola, a na katu izgrađeni su stanovi za učitelje ( op. 1957/58 produžen je rad šestogodišnje na osmogodišnju OŠ);
- U Donjem Zatonu 1923. izgrađena je školska zgrada od strane Miha Mihanovića (devastirana u Domovinskom ratu i potresom 1996.), a nastava je započela 1924. kao šestogodišnja škola, a osnivanjem osmogodišnje škole u Dolima ostala je u Zaton Dolima područna četvoro-razredna škola;
- Podignuta zgrada Doma zaklade ( 1939.) u kojem je bila smještena pošta, koja je prije bila u kući Iva Milića u Grgovićima, stan liječnika i poslovne prostorije zadruge;
Natpis na spomen ploči koja je bila postavljena unutar hodnika Doma zaklade u Dolima je glasio:


Ljubav dobrotvorke Anite Mihanović udate Zloković,
te njezine braće Nikole i Miha Mihanovića
svom rodnom mjestu ovaj dom podigoše
MCMXXXIX

Ploča je uništena u Domovinskom ratu 1991/92., a kojom prigodom je i sama zgrada Doma zaklade u potpunosti uništena požarom.

- Izgrađena je kolska cesta od Dola do luke u uvali Doli;
- Izgrađeno je 12 gustijerni čime je riješena oskudica pitke vode;
- Dobavilo se liječnika kojeg je plaćala Zadužbina, a koji je liječio puk uz malu naknadu te obavljao pregled zdravlja djece, te su se plaćali troškovi liječnika pojedinih bolesnika kao i njihovi troškovi;
- Davalo se đacima besplatno knjige i pribor te nagrađivala darovita djeca i slalo ih u tadašnje više građanske škole;
- Školovala je šestoricu seoskih mladića;
- Dijelili su se alati za poljoprivredni rad i nabavljale pojedine voćke za sadnju i uzgoj;
- Ustanovio se poštanski ured i telegraf, a njegove troškove tri godine zadužbina je plaćala Ministarstvu pošta;
- Isplaćivala se pripomoć siromašnim obiteljima te bližoj rodbini Mihanovića ( sestriću Ivu Smokvini, sestričini Anki Smokvina, prvoj rodici Mari Lijepopio, prvoj rodici Kati Mihanović kćeri Mata, drugom rođaku Peru Lončarici p. Stijepa i drugoj rodici Mojaš Mari ud.Iva).

Na rodnoj kući braće Mihanovića ( selo Kuzeci, Doli - danas u vlasništvu obitelji Hrtica), devastiranoj u Domovinskom ratu, postavljena je kamena spomen ploča, ugrađena u vanjski zid, poviše ulaznih vrata, s natpisom:

Rodna kuća
braće Nikole i Miha Mihanovića
1932.

Kada je došlo do burnih događaja u Europi i prijetnja ratom, Uprava zadužbine je odlučila, na temelju prvog članka Statuta, u cilju osiguranja glavnice, kupiti 1939. godine zemljište u gradu Dubrovniku i dvije zgrade u Zagrebu, i to: trokatnicu u Škrlčevoj 35 ( osam dvosobnih i dva jednosobna stana, te četiri garsonijere) i zgradu u Kulušićevoj 11 ( 15 stanova i 7 poslovnih prostorija). Poslije rata, od kupljenih zgrada u Zagrebu, nije bilo puno koristi, jer su bili veliki troškovi oko popravaka i održavanja, takav da se većina prihoda trošila za te svrhe. Međutim, 26.prosinca 1959. stupio je snagu Zakon o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskih zemljišta pa je sva imovina prešla u društveno vlasništvo, kako ona kupljena tako i Dom zaklade u Dolima. Samo manje čestice zemlje na području «Torina» i oko zgrade u Dolima (KO Doli) ostaju i dalje u vlasništvu zadužbine.

Usprkos uloženim žalbama i tužbama pred nadležnim tijelima tadašnje SR Hrvatske, imovina je nacionalizirana a naknada, koja je bila simbolična i na rok plaćanja od 50 godina, nije preuzeta. Novim zahtjevom Uprave zaklade, nakon slobodnih i demokratskih izbora, Sekretarijat za opću upravu bivše općine Dubrovnik svojim aktom od 25.listopada 1990. upisao je Zadužbinu u registar zadužbina pod r.br.4., jer se do tada primjenjivao Zakon o zadužbinama iz 1930.

Sukladno novom Zakonu o zakladama i fundacijama (36/1995) , Zadužbina se morala po novom postupku registrirati, pa je tako Uprava donijela Odluku o uskladbi ustrojstva Zadužbine s odredbama cit. Zakona dana 29. prosinca 1996. kao akt o osnivanju, temeljem čega je Ministarstvo uprave svojim rješenjem od 23. siječnja 1997. godine odobrilo upis Zaklade u zakladni upisnik, zakladna knjiga I, reg.broj zakladnog uloška 13, pod imenom: «Zaklada braće Nikole i Miha Mihanovića za unaprjeđenje župe Doli i sela Smokvina». Rješenjem istog Ministarstva od 27. svibnja 1997. postavljen je za upravitelja Zaklade, gosp. Pero ( Balda) Brbora, koji je podnio prijedlog novog
Statuta zaklade na odobravanje. Ministarstvo uprave svojim rješenjem od 7. srpnja 1997. odobrilo je predloženi Statut, te postavilo novo zakladno tijelo, u čiju su Upravu ušli: Niko Lončarica, Zdravka Mojaš, Pero Brbora, Niko Konjuh i Marko Radibratović.

Nakon donošenja Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (NN 92/1996) Uprava je postavila odgovarajuće zahtjeve za povrat svoje oduzete imovine, što joj je i uspjelo u postupku povrata građevinskog zemljišta u Dubrovniku i zgrade Doma zaklade u Dolima, dok postupak u Zagrebu još uvijek traje.


Doli, 1. travnja 2009.

Tekst napisao: Pero Brbora

Copyright © Zaklada braće Nikole i Miha Mihanovića - Doli